Čula sam puno priča. Punica je govorila da je vidjela svečare, svjetleće figure na polju koje su ljudi zvali dušama. Moj muž je na Jurjevo na motoru sreo ženu s metlom. Govorili su da je to bila coprnica. Takvi običaji su se poštovali. Na ograde su se stavljale grane divljeg šipka da štite od coprnica. I ja sam znala čuti glas pokojne mame kao da me zove s groba. Nekad sam doživljavala da se vrata sama otvaraju ili da ne mogu pomaknuti ruku. Osjećala sam kao da mi duša prilazi. To su strašne, ali i svete stvari. Stariji su nas učili da priroda ima svoju moć i da mrtvi nisu daleko. Priče o vilama, svečarima i coprnicama bile su svugdje prisutne i čuvale su se generacijama. Danas se manje pripovijedaju, ali u meni su ostale kao živa uspomena.