Moja baka je rođena 1905. godine. Pričala mi je kako su prije sto godina prali krpare na rukavcu Dunava koji su zvali „kod Đukinog vinograda”. Žene su se tamo okupljale ljeti da peru krupno rublje. Krpare su bile ručno rađeni tepisi od materijala preostalog od stare odjeće. U našem kraju kuće su bile nabijače sa zemljanim podovima. Domaćica je te podove uređivala tako što ih je „kaljila”, odnosno premazivala mješavinom čađe i vode, i potom grubom četkom ravnala kako bi bili glatki. Preko njih su se stavljale krpare koje su se prljale hodanjem. Krpare su bile dugačke i šarene. Pred zimu i slave domaćice su željele čiste podove. Žene bi ih uvijale u role i slagale na drvena kolica s jednim kotačem. Na vrh bi stavile prakljaču, veliku drvenu žlicu kojom su udarale rublje. Nosile su i cijeđ napravljen od pepela. Pranje su uglavnom obavljale mlađe udane žene i djevojke na mjestu gdje je voda bila kristalno čista. Udarale su krpare prakljačom, a zatim bi jedna drugoj pomagale da rašire teške mokre tkanine po okolnom grmlju. Morale su ih osušiti tamo jer ih mokre nisu mogle nositi kući.