Znao sam ući u Krčedinski rit i tamo provesti mjesec dana. Hranio sam se onim što je priroda dozvoljavala i davala. Postoji žuti, kako smo ga mi zvali, bik, a to je ustvari vodeni kesten koji možete rastaviti, izvaditi jezgru i od te jezgre praviti brašno, sušiti ga i mljeti. Možete praviti brašno, mijesiti kruh od toga, a možete ga jesti takav kakav jest. Možete jesti stabljike trske, odnosno izdanke trske. Jestivi bijeli lopoč, samo što je on zaštićena vrsta i treba ga sačuvati. Gljive, recimo, to je ‘sumporača’. Zovu je i žuto pile. Zna biti teška i po nekoliko kilograma ova gljiva. Ona je s donje strane žuta baš kao sumpor, i jestiva je dok ne postane drvenasta. … Ima više tih gljiva koje možete jesti u određeno vrijeme poslije kiše kad se pojave.