U našoj se kući sve znalo “po svetcima” i vremenu: Jurjevo, Florijanovo… tada se sijalo i sadilo. Sjeme smo čuvali iz godine u godinu, a vrt je davao sve što treba – zelje, kelj, mrkvu, ciklu. Životinje su bile naše zalihe: svinje, kokoši, guske i krave; mlijeko svježe, pjenilo se čim se donese. Za vodu se znalo gdje je najbolja: bunar “pre Trboviću” – najhladnija, najbistrija, tu su ljudi punili pletenke prije polja. Bunar doma bio je pokriven, a “kopanja” pokraj za napajanje stoke. Ljekovito bilje brali smo zajedno – lipu kad cvate, kamilicu s vrta. Znanje se nije čitalo iz knjiga; učilo se rukama i očima: pokazali bi mi “korak – kukuruz”, “grah po kukuruzu”, napipaj punu mahunu pa trgni. Danas toga manjka; mladi misle da je vrt “mučenje”, a meni je to bio i posao i odmor.