Najviše pamtim naš sajmišni dio uz Trnavu: željezne ograde, redove dudova i vrba, pa mali drveni mostek prema Dunjkovcu. Sajmovi nisu bili često, a kad ih nije bilo, sve je to bilo naše carstvo. Mi djeca stalno smo “plezili” po drveću, jurili po livadi i skrivali se oko mosteka. Kod “mamice” je mirisalo na kruh za cijeli tjedan, a vrt je bio pun voćki – ja sam “kak mačić” znala po svakoj grani. Ujutro bi guske izletjele iz štaglja, a ja bih po rosnoj travi trčala prema Trnavi i slušala kako voda teče. Danas tamo stoje kuće, nema više željeznih ograda ni sajmova, i kraj je izgubio staru čar. Ostaje mi nostalgija, ali i zahvalnost – to je bilo moje najsretnije djetinjstvo, tišina bez auta, livada puna djece i Trnava koja je tekla kao da nikad neće stati.