Moje djetinjstvo, koje je bilo bajkovito, odvijalo se na jednom salašu u blizini Novog Sada. A i ljetne praznike provodili smo na Dunavu. Bio je običaj da jednom tjedno moje prijateljice i ja budemo zadužene da nosimo na pranje veliko rublje. Znači, plahte, jastuci, posteljina uglavnom, a ponekad i krpare. To smo mrzile. Ali je bila prednost, pošto je to bilo prilično veliko, što smo tada smjele jahati konja, i to pod djedovim nadzorom, ne muški, nego sjedeći postrance, kao što mlade gospođice sjede. Rublje se pralo ekološkim sapunima, znači, domaća proizvodnja. Trljalo se na ‘roljama’ (daskama za pranje) i udaralo ‘prakljačama’. Voda u Dunavu bila je kristalno čista i rublje se onda stavljalo na travu, koja je također bila izuzetno čista. Krpelji nisu postojali. Vraćamo se kući s već osušenim rubljem i ono se odmah stavlja na krevet. Nezaboravan miris iz djetinjstva. Ležiš s mirisom Dunava, trave i divne prirode. Tu su bile i raznorazne biljke, matičnjak, metvica i tako dalje, koje su bile, naravno, samonikle. I eto, to je prva uspomena koja mi je vezana, zapravo, za osjetila, a ne za viđenje. Ne idem više na ta mjesta koja čuvam u lijepoj uspomeni. Tu se sada vadi pijesak ilegalno iz Dunava. Dunav više nije čist, on je mutan, zastrašujući. Plastika vlada obalom, bačena, raznorazni kućanski aparati i tako dalje. Tako da ja na to mjesto nazvano Kameni šor više ne [idem].