Moje djetinjstvo je bilo teško, ali priroda mi je bila najveći bijeg. Najdraže sam trenutke provodila u našoj šumi uz Muru, koju smo zvali „meko“. Hodala sam tamo zimi i ljeti, čistila je da izgleda kao park i u toj tišini nalazila mir. Jednom smo našli malog jelenčeka koji je ostao sam – brinuli smo o njemu cijeli dan. Danas me boli što je ta šuma zarasla, a nitko od moje djece i unuka više nema interesa. U mladosti smo se igrali granama, trčali po poljima, a rijeke su nam davale i hranu i radost. Najljepše je bilo rano ujutro, dok bih prije radničkog autobusa već bila na polju. Tamo su svi radili, kosili ili sadili, a druženje i zajedništvo davali su posebnu toplinu. To su uspomene na slobodu, mir i radost koje danas najviše nedostaju.