Ja sam doživjela i preživjela ’65-tu. A znam da su baka i djed pričali, da su čuli od djedovih roditelja, koji su također tu [Kamenica] živjeli, da Dunav svakih 40-50 godina plavi, da bivaju velike poplave. Postoji jedna fotografija kada je 1926. bila velika poplava. Ovo je bilo ’65-te, i ostale su mi do kraja života pojedine stvari urezane u sjećanju. Znam da sam se poslije počela i bojati, kad sam shvatila snagu i silinu te vode. … Ja sam bila dovoljno velika, tako su procijenili, da, ovaj, ostanem čuvati kuću, jer kapija je morala biti otvorena da bi, pošto je kuća visoko prizemlje, s obrambenog nasipa skela (daska/mostić) išla na terasu. … Prije podne, sunčano, i odjednom poslije par minuta, kuća preko puta kao od karata se sruši. … Ono što me užasnulo je što su, još par dana dok smo mi bili tu i dok nismo morali otići, plutale uginule životinje. Vjerujte da se dan danas stresem. Još mi je pred očima, kao jučer da je bilo, napuhana uginula krava. Voda je… voda je nosi. I mi smo morali napustiti kuću jer je voda došla skroz gore, prelila je nasip. … Dosta kuća u tom donjem dijelu Kamenice, to što je uz Dunav, poplava je skroz [uništila] ili su dijelom porušene, oštećene.