Iz ove perspektive, kada mogu promatrati, uvjetno rečeno, pet generacija s nekim porukama, s nekim iskustvima, s nekim doživljajima, od priča moje bake do sada mog pogleda na život, mog unuka, onda vidim da to osvajanje [obale Dunava] ne ide u dobrom smjeru. U suštini, postoji jedno nepoznavanje – osim želje da se nešto prisvoji, da se nešto posjeduje, da se ukroti, da se stavi pod neka pravila koja možda i nemaju nikakvog smisla, ali to sada druga strana ne može iskazati, ne može se usprotiviti, ne može imati neki svoj ritam. Međutim, mislim da postoje trenuci kada ti ritmovi dođu u nesklad i onda nastaje veliki problem. I da ljudi toga nisu svjesni upravo zato što se ne vezuju za prirodu, jer vezivanje za prirodu ublažava promjene životnih uvjeta, načina razmišljanja, približavanja važnim stvarima u životu i razumijevanja svega toga.