Imamo jedan podatak iz crkve Svetog Marka u Veneciji. Postoji podatak da je Atila, zvao se i Atila Hunski, nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, kad nije bilo velike vojne sile, okupio mlade ljude. Oni željni avantura, provoda, da vide svijeta, priključivali su se njegovoj vojsci, gdje su dobivali besplatno odjeću, obuću, oružje, vojnu obuku. S tom svojom vojskom on je harao kontinentom. Rušio je gradove, palio i pljačkao sve ono što je odatle uzimao, vukao je zaprežnim vozilima. U monografiji Starog Slankamena stoji podatak da mu je polazište bilo odavde, kod ušća rijeke Tise – tu mu je bio logor, bivak, i uglavnom je odatle i odlazio u pohode. U crkvi Svetog Marka u Veneciji postoji, i to je jedini pisani podatak iz tog vremena, radi se o četvrtom stoljeću, da je, nakon što je taj grad porobio, opljačkao sve vrijedno itd., iz crkve Svetog Marka ponio jedan pretežak, zlatan kovčeg u kojem je kasnije sahranjen. Legenda dalje govori da je umro relativno mlad, u 42. godini života, od neke bolesti koja je harala u njegovom taboru. Bojeći se te bolesti, i svega onoga što je on dodirivao, njegovi suborci su ga sahranili u tom zlatnom kovčegu, s onim silnim blagom i zlatom. Pregradili su jedan dio korita rijeke Tise, tu su ga sahranili i ponovo su pustili rijeku Tisu preko njegovog groba, da mu kroz stoljeća nitko ne bi oskvrnuo grob. Eto, to je jedna legenda. … Svjetski avanturisti dođu ovdje kod mene, s ovim suvremenim uređajima, laptopima, i oni sad traže blago i zlato. … Ali u to vrijeme kad je on bio živ i kad je boravio, Tisa se nije ulijevala u Dunav gdje i sad, kanalizirana nasipima, svedena. Tisa se ulijevala u Dunav kao danas Dunav što se ulijeva u Crno more