I tata i mama su trebali ići na vlak u Čortanovce, i to smo čamcem otišli do Čortanovaca. … Ja sam ostao čuvati taj čamac cijeli dan, dijete. Imao sam taj mali sako, bio je 1. svibnja (maja). Ja sam legao u čamac i zaspao, pokrio se tim sakoom koji je meni bio dovoljan pokrivač. I uvijek sam tako, jer nismo imali, bijeda i sirotinja. I naišli su čovjek i žena, za mene tada to su bili momak i djevojka, ali su u stvari bili brat i sestra. Našli su me u čamcu da spavam. To ih je začudilo, otkud dijete u čamcu da spava. To je bilo oko 7-8 sati ujutro. A ja sam spavao. Kad sam se ja probudio, pozvali su da dođem kod njih, imali su raširenu deku. Malo smo pričali, oni su me ispitivali što radim, otkud ja ovdje. Ja njima kažem da čuvam čamac dok se tata i mama ne vrate. A ja nemam ni kruha ni vode, ništa – cijeli dan imam čuvati čamac tu dok oni ne dođu i to je to. Bilo je normalno tada da se gladuje. Onda su oni mene ponudili da s njima jedem. Ja sam odmah ustao da se udaljim s deke, nisam mogao, tako smo odgojeni – kad netko jede da ne smijemo gledati. Oni mi nisu dozvolili da odem. Prvi put sam se najeo tada… I onda sam ja njih vozao po Dunavu.