Čula sam za priče o svečarima – bićima koja svijetle u mraku. Nisam ih sama vidjela, ali neki su tvrdili da jesu. Jedna susjeda govorila je da ju je noću u krevetu nešto davilo. Nismo znali je li to svečar ili drugo stvorenje, ali su takve priče unosile strah i oprez. Posebnim mjestima smatrala su se proštenja – Marija Bistrica, Sveti Juraj na Bregu, Lopatinec. Sjećam se kupovine meda turskoga na listu trsa i bombona u obliku pjetlića. U selu je proštenje svetog Antona bilo najveći događaj, s kapelicom i svečanim ukrasima od lišća. Te priče i običaji unosili su mistiku i osjećaj da je krajolik više od zemlje – bio je svet. Danas se te predaje manje pričaju, jer mladi imaju televiziju i knjige, ali u mom djetinjstvu one su bile dio identiteta.