Kao dijete, imala sam i pomalo strahove; ne znam odakle su potjecali. Kada se Dunav povuče u korito, u ljetnom, odnosno jesenskom razdoblju, onda se na otocima koji su tijekom godine bili potpuno poplavljeni pojavljuju samonikle sadnice kupine koje se same reproduciraju. One jednostavno ostanu tako tijekom cijele godine. Nitko to ne sadi – kao i sve drugo u prirodi što se regenerira nakon nekog vremena i na neki svoj način. … Mi smo otišli i upustili se u tu avanturu. Jest, to je objektivno nisko raslinje, ali sve to grebe. To je sve isprepleteno jedno s drugim. Postojala je opasnost da se dolje stane na svašta, pa smo nosili čizme, ali svejedno se nisam osjećala sigurno. Onda nađemo dobro mjesto gdje ima tih kupina pa možemo brati. To mi je bilo zadovoljstvo i sjećam se da sam i ja napunila kanticu. Taj miris tih divljih kupina koje su istovremeno i modre i bjelkaste i sjajne na nekim mjestima, ali ostavljaju trajnu boju na rukama, na jeziku, na usnama. Mi smo odlazili musavi i onda nas stric spakira u čamac, i to je bio poseban događaj.