Pamtim iz djetinjstva da smo se, kao djeca te ’65-e, pred poplavu lovili po ulici jer su naši roditelji napravili prolaze u snijegu, ali mi se nismo mogli vidjeti, i onda smo se dozivali. Prosječna naša visina kolika je mogla biti ne znam, ali znam da se mi te dobi nismo mogli vidjeti preko snijega i to nam je bilo jako zabavno. Te godine je onda došla poplava. Poslije tog simpatičnog sjećanja, došlo je jedno sasvim drugo iskustvo – naša kuća je bila poplavljena. Te noći prvo se pripremalo to: znalo se da je mnogo snijega, da će biti kritična godina, i mi kao djeca smo iza ugla prisluškivali roditelje, priče, pomalo promatrali. … Maltene do posljednjih dana smo mi kao djeca bili prisutni tu, bilo je ljeto, ali noć je bila, recimo, „zabavna” – skupljale su se, sjećam se, te vreće pijeska, pa je tu bila čitava mašinerija, vojska je bila mobilizirana…