Kao dijete, najviše sam voljela igre uz Dravu. Nas je bilo jedanaestero, a tata je bio ribar, pa smo išli na ribolov. Postavljali smo sekere i čekali hoće li se riba primiti. Nismo imali kante ni vrećice – ribe smo nosili na škraki, grančici u obliku slova V. To mi je ostalo u sjećanju. Sve se iskoristilo: ostatke ribe pojele bi mačke i ptice. Posebno mi je urezano u pamćenje kad su dolazili flojsari iz Slovenije, to je bila prava fešta. Danas toga nema. Drava je nestala, šume posječene, rukavci presušili. Osjećam nostalgiju i brigu jer priroda nestaje, a čovjek ide u krivom smjeru.