Najljepše uspomene vežem uz djetinjstvo, iako je bilo teško. Sjećam se velikih kestena kod bolnice u Čakovcu – pod njima smo se igrali i uživali u hladovini. Zimi smo se sanjkali i klizali na jezeru kod Starog grada; led je znao puknuti pod nama, ali nismo se bojali. U Crikvenici, gdje su nas kao djecu socijalno ugroženih slali u dom Vladimira Nazora, prvi put sam doživjela more i valove – to je bio poseban trenutak kad sam proplivala sama. Danas, kad prođem tim mjestima, srce me boli jer je sve porušeno i prekriveno asfaltom. Nema više kestena, ni jezera, ni igrališta. Ostala je nostalgija i osjećaj da je priroda nekada bila bliža, dostupnija i bogatija, a danas je nestala pod betonom i modernom gradnjom.